The Realm Of Nightmares

02.06.2005., četvrtak

We don't need no education

Znali ili ne znali, jučer je u Zagrebu održana svečana promocija prezentacija predstavljanje (tko bi znao koja je prava hrvatska riječ) HNOS-a, tj. Hrvatskog Nacionalnog Obrazovnog Standarda. Imala sam tu (ne)sreću biti prisutna. HNOS, reklamiran onim spotovima i plakatima sa sloganima kao “Nije glava kompjutor” i “Manje štrebanja, više znanja”, trebao bi biti revolucionaran projekt Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (pardon, športa) koji bi iz temelja uzdrmao školski program hrvatskih obrazovnih ustanova i rasteretio našu djecu nepotrebnih podataka itd. itd. Karins, koja me danas pitala što su zapravo govorili na tom skupu, zagrizla je da magistrira pedagogiju (profesorica je hrvatskog jezika u jednoj hrvatskoj osnovnoj školi). Pričala mi je da je rješavala neke testove za 'taj HNOS projekt' i priznaje da je sve to skupa jedno standardno ništa. Bla bla lijevo desno, još jedan dan u maloj zemlji velikih gluposti. Prezentacija je sama po sebi bila standardna. Voditelji su bili mlade nade Dino Jelušić ili kako mu već ime glasi, i ona djevojka koja glumi u reklamama za something or other, ako se ne varam. A možda i vodi jednu od onih emisija za mlade, ne znam. Dino se čak potrudio otpjevati svoj estradni prvijenac, “Prva ljubav”. Priznajem da do jučer nisam čula ni tri sekunde dotične pjesme, ali već nakon prve kitice (balada o tragediji kad je htio izaći s dečkima van ali tata je stao na vrata i rekao “ideš s nama u restoraaaan...”) bila sam posve uvjerena da je to pismeni uradak ambicionzog prvašića uglazbljen od strane glazbeno nepismenog nosoroga s pokvarenim slušnim aparatom. Možda i ima glasa, ali osobno nikad nisam bila luda za boy-bandovskim zatezanje-he-e-Em!! Kasnije se šepirio po dvorani dok su ravnateljice u kasnim srednjim godinama tepajući komentirale kako je mali odličan. Spomenuti voditeljski duo bio je standardno loš, dakle kategorija igrokaza izvedenog od strane nekolicine ekstrovertnih učenika nižih razreda osnovne škole. (“Sjedni, pet.”) Djevojčice u zboru još su bile solidne, ali ne zato jer su dobro pjevale (daleko od istine), već zato jer se manje osjećao onaj nategnuto lažno ispolirano isforsirani dječji showbiz. Nakon Lijepe naše (Mihanović i Runjanin okretali su se u grobu)- Ma ne bih trebala biti tako kritična, ipak su to isfrustrirana djeca u hladnoj zgradi punoj nervoznih političara i namrštenih pubertetlija. Nakon njih, na pozornicu se popeo gospodin Primorac, koji je pričao i pričao stalno ponavljajući iste tri fraze i važnost ovog velikog projekta, ne izostavljajući najvažniji dio cijele priče – kol'ko love, otkud love. Nakon njega došao je Sanader koji je, u skladu s uobičajenim ponašanjem, bio nesposoban složiti tri suvisle i povezane rečenice u kojima između svake dvije riječi nema strateške poluminutne pauze. Uvidjevši da mu ne ide, stao se ispričavati jer mora napustiti ovaj skup u dvadeset do jedan iako bi on vrlo rado ostao do kraja ali ne može nego mora otići jer u jedan ima zakazan ručak s makedonskim predsjednikom ali on bi rado ostao ali ne može jer mora ići na ručak. (Zanimljivo je poredao prioritete.) Nastavio je otprilike u istom stilu, s konstantnim obraćanjem Primorcu u drugom licu jednine i mahanjem ruke uz uzvik “Pozvali smo pedeset škola a eto javilo ih se, kolko si ono reko da ih se javilo, evo stopedeset!” Zatim gospodin Predstavnik Svjetske Banke, koji je vjerojatno bio jedini koji je znao o čemu priča, makar je samo citirao Nobelvku (“Many things can wait. Children cannot.”). Nakon njega sam počela gubiti nit zahvaljujući zanimljivoj personi do mene koji je uporno tipkao po mobitelu, te ćakulanju dvaju kumica iza mene kojima je bila strašno važna činjenica da je knjižnica obložena granitom, a od takvog kamena su i njene prozorske klupčice. Gospodična Profesor, s tipičnim motherly-patronozing glasićem koji dovodi do ludila, spora, tiha, šaputava i nezamislivo nesposobna. Igrokazić učenika nižih razreda osnovne škole, prvi glumac se spetljao i dvaput ponovio svoj dio dijaloga o HNOS-u. Podjela novčanih nagrada autorima slogana (“Smanjimo štrebanje, povećajmo znanje, igrom do znanja, bla bla”), deset tisuća kuna četirima djevojčicama koje su lako mogle smisliti slogan koji bi parirao tekstu čitavog letka za učenike (“HNOS, kratica kompliciranog naziva našeg nastojanja za promjenom na bolje”) te još dvojici. Wow, to je puno monetarnih jedinica. I na kraju, zakuska!!, najvažniji dio dana svakog aktivnog političara. Veliki gubitak vremena? Ne znam, osobno volim ovakva putovanja, jer vozikanjem od Rijeke do Zagreba i nazad dobijem cijeli dan gotovo potpunog ljenčarenja. Sjedi tu, sjedi tamo, piljiš u prazno a ipak radiš nešto korisno. Jedini dio dana kad se nisam osjećala na rubu sna bili su prečesti trenuci primjećivanja pregaženih životinja uz cestu. (“Look, ma! I'm roadkill!”) Meni nikad neće biti jasni ti ljudi koji bez treptaja mogu ugledati živo biće na cesti i pregaziti ga without a second look. Naravno, ja to nikad neću shvatiti. Oni hoće. Tja, to je normalno. Jučer mačka, danas srna, sutra dijete. Oduzmu ti vozačku, vozi dalje. Koga briga. Nazad, nazad u bit priče!! Možda ne valja program. Možda se sve treba promijeniti. Ali osobno mislim da bi prvo trebali početi gledati kakvim ljudima dijele diplome. Jer, zar je moguće da po istom programu rade npr. Brankica i Matematičarka, dvije savršene profesorice koje dvojim učenicima daju sve i još malo, savršenim predavanjem, savršeno izračunatim brojem sati, savršenim testovima i kriterijima ocijenjivanja, te uz njih neka Klju, klimakterični fosil koji provodi sate sjedeći za katedrom i kvoćući na muhe u zraku, ili jedan Š, shizofrenični fanatik koji ne samo da nema blage veze što je sila i periodni sustav elemenata, već bi mu trebalo objasniti neke osnove pedagogije? Sjetimo se moje legendarne profesorice tehničke kulture od petog do osmog razreda osnovne škole. Na svako drugo pitanje, odgovor je bio “Pusti me na miru, ja za to nisam plaćena!” PS, molim bonus points za vrhunske pseudonime. Ne, nije problem u programu. Probjem je u nesposobnim ljudima, kao i u lijenim tinejdžerima kojima je super biti teško isfrustriran jedinicom iz matematike i žaliti se do besvijesti, a u pravom trenutku je najpametnije permanent markerom na klupu napisati “Be cool – fuck school!!” Naravno, s upitnim pravpisom i daleko manje interpunkcijskih znakova.

- 13:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #